91. rođendan Franje Mihalića

Atletska legenda Franjo Mihalić danas slavi svoj 91. rođendan.

Život Franja Mihalića mora biti uzor. Motiv svima koji kažu da je teško, da ne mogu, da su umorni. Jednostavno, od njega će naučiti kako da se bore, opstanu i na kraju – da pobede!

Rodjen je 9. marta 1920. godine u Kutini, kao deseti od dvanaestoro dece siromašnog krojača. Prilike u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca primorale su Jurinog oca da svoju veliku porodicu preseli u Zagreb. Veći grad pružao je i više mogućnosti, međutim, Franjo Mihalić ističe da je opstao isključivo zahvaljujući crkvi i sportu.

Moje detinjstvo je bilo izuzetno teško. Šarlah je tih godina surovo odnosio živote, a ni članovi moje porodice nisu bili izuzetak. Još od malih nogu sam spoznao svu surovost života. Bile su to tužne godine, ali ja sam stasavao pri katoličkoj crkvi koja je imala veliki fudbalski teren, sto za stoni tenis, šahovske table, pa čak i glumačku sekciju. Izbor je bio veliki – započinje svoju životnu priču Franjo Mihalić.

Kao dečak, bio je izuzetno radoznao. Interesovao se za sve moguće sportove, svakom se posvetio dovoljno, a ljubav prema atletici je došla sa godinama – spontano.

Prve pare koje sam zaradio u životu bile su u štampariji “Vjesnik”. Nisam razmišljao nijednog trena, odmah sam u radnji jednog Francuza kupio bicikl. Biciklizam mi je postao opsesija. Takmičio sam se za klub “Olimp”. Nisam bio loš, uvek među deset najbržih.

Paralelno sa biciklizmom uživao je i na fudbalskom terenu. Baš tamo je stekao i prijateljstva za čitav život.

Biciklizam me preporučio fudbalu. Bez lažne skromnosti tvrdim da sam bio odlično desno krilo Fudbalskog kluba “Grafičar” za koji sam igrao 1942. i 1943. godine. Publika je hrlila na stadione, obožavala fudbal, a utakmica protiv HŠK “Ličanin” donela mi je prijateljstvo za čitav život. Upoznao sam Stjepana Bobeka, ne sluteći da ćemo narednih decenija obeležiti istoriju jednog beogradskog kluba – setno se priseća Mihalić.

Kao i sve u Jurinom životu, tako je i prelazak u atletiku bio slučajan. Tokom Sportskih igara u Zagrebu je osetio strast prema trčanju, strast koja traje dan-danas.

Svake godine su zagrebački sportski klubovi slali po jednog svog takmičara da učestvuje na trci Savskim nasipom. Tradicija i čast za svakog učesnika. Trka je bila duga tri kilometra, a ja sam na početku bio u sredini, a u nastavku se sve više približavao vodećem takmičaru. Cilj sam prošao kao drugi, sa metar zakašnjenja za pobednikom koji je bio atletičar. Svi su bili zapanjeni i ubeđivali me da se posvetim “kraljici sportova”. Morao sam da se odlučim između tri sporta i prelomio sam. Bio je to ključni momenat u mom životu.

Usledili su uspesi na svim deonicama. Mihalić je oborio državne rekorde na 10.000 metara u Zagrebu i na 5.000 metara u Celju. Odlazak u vojsku nije poremetio Franjine ambicije, već ga je očvrsnuo i preporučio Arturu Takaču i beogradskom Partizanu.

Za vreme rata nisam služio vojsku, vadio sam se na sport. Međutim, 1947. godine sam dobio poziv u konjičku kasarnu u Subotici. Atletika je ostala u drugom planu sve do vojnog krosa garnizona Subotice. Trku na 3.000 metara sam osvojio više nego ubedljivo, a na moju sreću taj uspeh se pročuo po  čitavoj Jugoslaviji. Artur Takač je brzo reagovao i ekspresno me doveo među beogradske crno-bele.

Prekomandovan je u sportsku četu Đokice Stefanovića. Bila je to izuzetna grupa, Mihalić je napredovao, osvajao ulične trke u svim gradovima Jugoslavije. Želeo je da se oproba i u drugim disciplinama. Maraton je bio sledeća stepenica.

Takač je u Atini organizovao atletski dvomeč između balkanskih i skandinavskih zemalja. Naravno, održavalo se na Olimpijskom stadionu koji sam poznavao u “dušu”. Pobedom na 10.000 metara doneo sam bod za Balkan, ali je Artur insistirao da istrčim i maratonsku trku dan kasnije. Umor je bio evidentan, ali iz poštovanja prema njemu zauzeo sam svoje mesto na startnoj liniji – započeo je Mihalić, a onda nam otkrio tajnu svog trijumfa. – Čuveni stadion u Atini je specifičan, izdužen, sa kratkim bočnim delovima. Ko ga ne poznaje morao bi da potroši dosta snage kako bi ga savladao. Grupu sam ostavio na 32. kilometru i na kraju slavio sa velikom prednošću od 500 metara. Bio je to rekord maratonske staze sve dok ga nije srušio maestralni Abebe Bikila.

Atina je samo najavila vanserijske rezultate za koje je Mihalić bio spreman, a Olimpijske igre u Melburnu 1956. godine bile su kruna njegove karijere.  
Pamtim svaki momenat olimpijske trke. Startovali smo u 13 sati po lokalnom vremenu, pri temperaturi od neverovatnih 42 stepena celzijusa. Hlada nigde nije bilo, a veliki peh mi se dogodio na desetom kilometru kod okrepnog stola. Masa me je odgurnula, pao sam i pomislio – sve je gotovo…

Tad je na scenu stupila Mihalićeva upornost!
Podigao sam glavu i video vodeću grupu kako mi beži 200 metara. Ustao sam, jurio ih, jurio… i stizao jednog po jednog. Na 25. kilometru ispred mene je ostao samo Francuz Alen Mimun. “Primirio” sam se i održavao razdaljinu. Srebro je bilo u rukama. Sećam se ulaska u cilj, čekali su me fudbaleri na čelu sa Dragoslavom Šekularcem. Skakali su od sreće – slavlje je moglo da počne.

Naredni veliki uspeh bio je trijumf na maratonskoj trci u Bostonu 1958. godine. Ostaće zapisano da je Jure jedini atleta iz ovog dela Evrope pobedio na maratonu koji ima tradiciju dugu 115 godina. Dve godine posle, kao 40-godišnjak, učestvovao je na Olimpijskim igrama u Tokiju. Obeležio ih je čudesni Abebe Bikila.

Tamo se pojavio Afrikanac Abebe Bikila. Svi smo ga u čudu gledali kad je na startnu liniju došao bez obuće – bos. Mislio sam u sebi, nema od njega ništa, staće na neki kamen, uganuće nogu. Desilo se sasvim suprotno. Nametnuo je tempo, vukao trku, a ja sam bio drugi sve do 30. kilometra kad sam osetio “blokadu” i jednostavno stao. Do kraja trke sam išao „pešaka“ i završio kao dvanaesti, a i dan-danas osećam sramotu zbog tog rezultata na poslednjim Olimpijskim igrama na kojima sam učestvovao – iskren je Franjo Mihalić.

Od aktivnog bavljenja atletikom oprostio se 1966. godine, ali pobednički duh mu nije dao mira. Pobeđivao je na trkama sve do 2000. godine, kad mu je doktor sopštio fatalnu vest.
Nisam se predao kao ostali. Želeo sam da se takmičim, da pobeđujem iako sam “penzioner”. Rekorder sam na velikom broju veteranskih trka, to mi je bila velika satisfakcija. Trčao sam sve do 2000. godine i kobnog maratona “Cer-Šabac”. Stao sam u rupu i “smrvio” koleno. Vest koju mi je saopštio doktor bila je šokantna, ali se nisam predao. Danas trčim, ne stajem. Pa, ne može mene jedan doktor da pobedi
– dok priča iz Mihaliča izbija neverovatna životna energija.
Danas, kad pred Vas stave tortu sa 91 svećicom, oduvajte ih – baš kao što ste i svaku životnu prepreku pre toga.

Beogradski dani uz Bobeka i Čika

Život u Beogradu krajem četrdesetih godina dvadesetog veka bio je znatno drugačiji od ovog, a Mihalić ističe mu je sve bilo znatno lakše uz drugove sa kojim je i došao u prestonicu.

Bio je to jedan drugačiji, mlađi Beograd. Preko Save nije bilo ničega, tamo smo išli na pecanje. Naš život je bio Partizan. Dao nam je sve, a prijateljstvo sa slavnim fudbalerima crno-belih ostaje zauvek. Nije nam bilo teško da posle napornih treniga odemo i asfaltiramo Terazije. U četi smo bili Bobek, Čajkovski, ja… dok bismo radili čula se pesma: “Ko ne radi nema ni da jede, ko radi ne boji se bede” – priseća se Mihalić

Posebni Emil Zatopek

Mihalić nema dilemu kad ga upitaju ko je najbolji atletičar svih vremena. Njegov izbor je – Emil Zatopek.

Nije imao konkurenciju. Pa ko bi danas mogao na jednim Olimpijskim igrama da osvoji zlatna odličja na 5.000 metara, 10.000. metara i u maratonskoj trci. Bio je najveći na svetu. Ponosan sam na naše prijateljstvo. Sećam se kako sam ga učio naše pesme, a on bi sa osmehom pevao – “Crven fesić mamo”. Nikad neću sebi oprostiti što nisam bio u mogućnosti da prisustvujem njegovoj sahrani – žali Franjo Mihalić.

Recept za dug život

Slavni atletičar nije sebičan! Želi mlađima da otkrije svoj, vrlo jednostavni recept dugovečnosti.

Morate da trčite. Ko ne može da trči neka hoda. Stalno! Svakog dana da pređe makar tri kilometra. Vežbe se podrazumevaju, 15 minuta pred spavanje i posle doručka. To vam je formula uspeha koje se ja i danas bezuslovno pridržavam!


Ministarstvo brine o legendama

Srebrna medalja iz Melburna danas je izvor finansija slavnom asu. Mihalić ističe da je Ministarstvo sporta i omladine spasilo sve sportiste koji nisu mogli da naplate svoje vanserijske karijere.

To „srebro“ me spasilo, danas bih imao mizernu penziju. Sreća da država brine o nama, da nam je dodelila Nacionalna priznanja. Taj Melburn, te Olimpijske igre i dalje me drže u životu. Na neki način je zadovoljena pravda jer mi u naše vreme nismo imali priliku da zaradimo ogroman novac. Pravi potez Ministarstva za sport i omladinu – hvali ponosni “penzioner” Franjo Mihalić.

                                                                                                                           Sportnetwork

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Kalendar atletskih takmičenja izvan stadiona u Republici Srbiji u 2023. Godini

Statistika u Nacionalnom sportu RS

Kalendar Takmičenja 2024

Publikacija SAS 2023

Rezultati po starosnim kategorijama 2023

Razno

  • Baner
  • Baner
  • Baner
  • Baner
  • Baner
  • Baner
  • hbc-ns

Medijski prijatelji SAS

  • Baner
  • Radio S
  • Radio S